Miriše na sevdah

Jesen i list žut,
kapljicu kiše prati topao vjetar i ptičji mio zvuk.
Jedan starac šeta u crnom kaputu,
po kamenom i lišćem žutim ukrašenom putu.

Na klupi pod kestenom ostavio je mladost,
svake jeseni se nada da će tu sresti svoju radost,
umjesto proljetnog behara okružuje ga lišće,
još uvijek ga ljubav u njedrima stišće.

Kao nekad davno opet zaigra srce,
ovaj put umjesto drage zagrlit će lišće,
a u tom listu što nemirno šuška,
sačuvala se ašikom ispunjena pjesma.

Čudom nekim u tom ruhu i suza poteče,
kao da ga draga zove opet da šeće,
pred očima lik drage se budi,
kao da se s' njom opet ljepoti jeseni čudi.

Zumbul plavi u bašči mirišem,
miris tvoje kose uzdišem,
uz kaldrmu trava i cvijeće se pruža,
pod tvojim pendžerem raste rumen' ruža.

Na svaku laticu ruže ispisujem stih,
od zlobnih ljudi trnje čuva njih,
neka ti ruža tiho pjevuši,
dok se sunce budi i rosa trusi.

A onda u akšam i kasne sate,
kada se raspjevane ptice u gnijezda vrate,
ti otvori džamli pendžer,
pa onda blago načuli uši,
slušaj pažljivo kako saz pjevuši.

Slušaj mio zvuk što ga pruža žica,
zbog tvog' ašika osjećam se k'o ptica,
kroz oblake plave ljubavnim brodom plovim,
za tvoj ašik srcem i dušom ću da se borim.

Kad' zora rana zarudi,
ti uberi jednu rumen' ružu
i okiti s' njome grudi,
neka moji stihovi budu bliže srcu tvom',
jer bez tebe nema radosti životu mom'.

Pjevušim tiho, opijen sevdahom,
nemoćan pred ljubavnim jadom i strahom.
Pjesma moja utočište traži,
jedino je ljubav umije da draži.

Kao bjegunac stih bježi straži,
oko noge nosi okove teške,
sude mu za tuđe greške.

Ašik moje srce kao sjena prati,
ime njeno duša u cijelom svijetu traži.
Da su posebne zelene oči neće da svati,
noć je ta, što je jedina uz mene ostala,
a ni mjesec sjajni me ne napušta.

Pustite ljubav da utočište nađe,
od nje voće postaje slađe.
Možda moja nju mi donese,
da konačno raspletem smeđe kose,
i za ruku uhvatim kao dijete,
jer me taj njen ašik opija.

Pustite je neka sitnim korakom korača
preko gora i planina.
U tom čekanju moje srce sniva,
kad zatvorim oči,
ona će predame doći,
pomilovati će mi lice nježno,
dolazak postaje nešto neizbježno.

Kasne sati noći, zora se sprema doći,
a srce sve jače u grudima igra.
Dok sevdalinka na radionu svira,
nemam više mira,
uzbuđen čekam oči,
bez kojih živjet’ neću moći.

Opet u sahat kasni,
kad insanu san može život da spasi,
sjedim pored pendžera,
uz tihi zvuk vjetra,
osjetim kako mi duša šeta.

Prolazi polako kroz kamene sokake,
penjem se preko silnih bedema,
ponosno korača preko vode,
a svi putevi do tebe draga vode.

Uz stazu kud prođem,
kiti se rumenom ružom,
beharom i rosom tužnom,
a u sabah zoru kad sunce zasija,
srce mi dobija krila.

Od tvog silnog ašika,
jače od dragulja zablistam,
što ga nema ni jedan bezistan,
iza stijena i kamena nešto se krije,
to srce jako počinje da bije.

Njedra srce želi napustiti,
pa u ranu zoru tebe prigrliti,
dok tvoje lice biserni osmijeh pruža,
moje srce će da cvjeta ljepše od svih ruža

Od malog izvora čista,
postala je zelena rijeka bistra,
u njoj vidim odraz svog lica,
u njoj vidim ljubav koja mi srce nježno dira.

Ime joj tvore samo tri slova,
kad kažem Una javi se bujica snova.
Zelena rijeka a još zelenije su od drage oči,
u rijeci vidim sebe kako u dubinu plovim,
u očima vidim kako sitnim korakom
kroz njih hodim.

Godišnja doba brzo se smjenjuju,
temelji grada da žele zimovat' sad kazuju,
bedem džamije i munara stara,
tu blizu ašikovalo se ispod obična sata,
kameni sokaci daruju uspomene,
a ja vidim samo kako vjetar uz pahuljice
nosi kose njene.

I noć ova zimska što snijeg daruje,
kao da od proljeća strahuje,
kao dijete što se batine boji,
sad snježna pahulja se krije
i bijelu stazu kroji.

Čudna misao kroz mene sad pluta,
kao da je skrenula sa puta,
tren ili dva što trebaju proć',
da bih shvatio kol'ko ljubavi
pruža ovaj grad svaku noć.

Šetam tako po nekim tuđim stopama,
nova žudnja u meni se otvara,
u toj žudnji tiho čuči zanos sreće,
dok mi vjetar šapuće:
„Ona te nikad napustiti neće.“